Maslinovo ulje i trgovinski pregovori
Hoće li se u dva krila američke trgovinske politike pojaviti zajednički jezik, teško je reći, ali čini se malo vjerojatnim.
Ponekad stil ili ideologija postanu toliko dominantni da se odražavaju posvuda. Baš kao što su se sve stvari, od luksuznih jahti i automobila do parnih pegli i usisavača, počele sličiti tenisicama za trčanje, tako je 'tržište' sada jedini kriterij za ocjenjivanje svega što ima veze s davanjem i uzimanjem među ljudima.
Nedavno su započeli "pregovori" na desnom boku (ili lijevom, ovisno o tome jeste li na zemlji ili u svemiru) golemog ekonomskog lešinara SAD-a zvanog "trgovina" — partnera proslavljenom vampirskom lignji bankarstva — "Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva". ("Transpacifičko trgovinsko partnerstvo" ili TPP osigurava potrebnu ptičju simetriju.) Kao dio procesa, od ekonomskih aktera traži se njihov doprinos. Kao i obično, tužaljka "Samo želimo ravnopravne uvjete" pjeva se kao refren u sektorima od zrakoplova do maslinovog ulja.
Kao što svi znamo, maslinovo ulje je složen proizvod. Ono predstavlja zdravu prehranu u kulturi u kojoj velika farmaceutska industrija, sa svojim tabletama i napitcima za sve, od mršavljenja i kolesterola do vježbanja i sreće, praktički dominira. Nije slučajnost da su škole i bolnice – institucije koje bi logično trebale dati prioritet dobroj prehrani – postale sinonimi za lošu hranu. Maslinovo ulje predstavlja suštinu dobrog mediteranskog života, dok je sam Mediteran prikazan kao korumpiran i lažljiv. I predstavlja nadu za indijske mase koje muče srčane bolesti i dijabetes, dok ih rastuće cijene najzdravijih maslinovih ulja osuđuju na život među globalnom jednom posto.
U izjavi od 30. svibnja 2013. Alexander Ott, izvršni direktor Američke udruge proizvođača maslinovog ulja, izložio je stav koji bi američki proizvođači željeli vidjeti predstavljenim na nadolazećim trgovinskim pregovorima. Iako je mnogo toga što je rekao dobro poznato svima koji prate taj sektor, pojavljuju se i neke nepoznate tvrdnje. Jedna je da američki proizvođači nisu zainteresirani samo za zauzimanje većeg (od trenutnih 2 posto) udjela na američkom tržištu, već i za ulazak na samo europsko tržište. Navodeći rast američkih badema i pistacija kao modele (g. Ott pogrešno tvrdi da su ta tržišta bila isključivo ovisna o uvozu sve do prije 20–30 godina, dok su zapravo obje namirnice uvedene u SAD-u 1850-ih, iako su znatno porasle tijekom navedenog razdoblja), on koristi često ponavljanu flosklu da je "jedini razlog što SAD nema snažnu industriju maslinovog ulja programi maslinovog ulja EK-a."
Problematično je mnogo toga u ovom stajalištu. EU je jedan od najvećih uvoznika maslinovog ulja na svijetu, pa tržište ne može biti toliko ograničeno. No, insinuacija da su subvencije EU osmišljene kako bi se isključili konkurenti i obogatili veliki mediteranski proizvođači na štetu kalifornijskih, običnih, marljivih ljudi predstavlja iskrivljenu sliku onoga što bi mnogi pogrešno nazvali 'slobodnim tržištem' u svom najboljem izdanju. Da, Zajednička poljoprivredna politika EU-a (ZPP), izvor poljoprivrednih subvencija, poznata je po prijevarama, i da, dio toga se događa i u sektoru maslinovog ulja. To je otklonjeno zahtjevima za povrat nepravilno isplaćenih sredstava u prošlosti, a oštro je riješeno i u novim prijedlozima ZPP-a za razdoblje 2014. – 2020., koji, između ostalog, pozivaju na značajan porast transparentnosti i kazni za prijevare. Istovremeno zadržavajući temeljne ciljeve Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP), tj. osiguranje prehrambene sigurnosti, zaštitu okoliša i održavanje gospodarske održivosti ruralnih zajednica, nova ZPP-a koristit će se samo aktivnim poljoprivrednicima, davati prednost mladim poljoprivrednicima i povećati potpore za manje povoljna područja. Za određene proizvode, među kojima je i maslinovo ulje, uslijedit će nova pravila o konkurenciji.
Podnesak gospodina Otta sadrži mnoštvo važnih informacija, osobito njegov grafikon koji prikazuje razlike među standardima za maslinovo ulje diljem svijeta. Međutim, potrebno je napomenuti dvije stvari. Prvo, TTIP, kako sam priznaje, ne odnosi se na carine, koje su već povijesno niske. Drugo, ono što se tiče EU-a — zaštita okoliša, socijalna pravda i kvaliteta života na selu — teško da privlači ikakvu pozornost u SAD-u, gdje sirovi tržišni principi dominiraju svakim diskursom, od zdravstva do obrazovanja, od hrane do energije. Hoće li se pronaći zajednički jezik u dva krila američke trgovinske politike, može se samo nagađati, ali pod trenutačnim uvjetima "usporedbe jabuka i naranči", to se čini malo vjerojatnim.