Promicanje bioraznolikosti i poboljšanje zdravlja tla ključni su za rješavanje globalne vodne krize

Kako se globalna kriza vodnih resursa nameće kao jedno od najhitnijih pitanja povezanih s klimatskim promjenama, znanstvena zajednica pojačava svoje napore na pronalaženju praktičnih rješenja.

Iz te perspektive, Talijanski centar za obnovu rijeka (CIRF) predložio je mjere za rješavanje nedostatka vode na nacionalnoj razini, koje bi se mogle primijeniti i globalno.

Prema najnovijim podacima Europskog opservatorija za sušu, trenutna situacija je takva da se više od četvrtine – 26,9 posto – Europske unije nalazi u stanju upozorenja zbog suše, a 10 posto u stanju pripravnosti.

Unatoč tome, u prvoj polovici 2023. Italija je zabilježila obilne kiše, koje su čak uzrokovale i smrtonosne poplave u sjevernoj regiji Emilia-Romagna.

Budući da je između svibnja i prve polovice lipnja u 40 dana palo kiše koliko inače padne za pet do šest mjeseci, hidrologijska skupina Instituta za geo-hidrologijsku zaštitu Nacionalnog istraživačkog vijeća izračunala je da bi vodene rezerve ovog ljeta u Italiji trebale zadovoljiti potrebe za građanskom, poljoprivrednom i industrijskom uporabom. Ipak, i dalje postoji manjak snijega i vode u tlu.

Sve to ukazuje na čvrstu vezu između klimatskih promjena, povećane učestalosti ekstremnih vremenskih događaja i intenziviranja hidrogeološkog ciklusa.

"Ovo stanje mora se razmotriti u kontekstu globalne klimatske i ekološke krize koja je u tijeku", rekao je za Olive Oil Times predsjednik CIRF-a Giuliano Trentini. "Njihov primarni uzrok je desetljećima dugo nastojanje ekonomskog razvoja koje je zanemarivalo ekosustavna ograničenja i sada dovodi do teških posljedica, s obzirom na to da je više od 80 posto prirodnih staništa u Europi u lošem stanju očuvanosti."

Istraživači CIRF-a uzimaju u obzir da se na kontinentu močvarna područja smanjila za 50 posto od 1970. godine, da je u posljednjem desetljeću došlo do smanjenja populacija riba i vodozemaca za 71, odnosno 60 posto te do pada populacija pčela i leptira za trećinu, pri čemu je jedna desetina tih vrsta na rubu izumiranja.

"Moramo uzeti u obzir da, kako bismo prevladali vodnu krizu, postoji hijerarhija problema koje treba riješiti", rekao je Trentini. "Na vrhu je zaštita bioraznolikosti, a tehnološka rješenja nalaze se tek na kraju."

"Prva stvar koju treba uzeti u obzir jest da ljudski opstanak na Zemlji zahtijeva očuvanje bioraznolikosti", dodao je. "Iako ga mnogi smatraju luksuzom, to je osnovna nužnost i podrazumijeva da proizvodnja hrane mora biti prije svega održiva. Polazeći od te premise, možemo se zapitati kako se voda koristi."

Prema podacima Ujedinjenih naroda, poljoprivreda u prosjeku čini 70 posto ukupne potrošnje slatke vode na globalnoj razini, a u sušnim i polusušnim regijama i još više.

Procjene Nacionalnog udruženja konzorcija za upravljanje i zaštitu zemljišta i navodnjavanja (ANBI) pokazuju da se u Italiji godišnje za poljoprivredne svrhe koristi 14,5 milijardi kubičnih metara vode, što je jednako 54 posto ukupne potrošnje vode.

Poljoprivrednici stoga mogu odigrati značajnu ulogu u očuvanju vodnih resursa. U tom pogledu, upravljanje tlom ističe se kao ključan element.

"Uzimajući u obzir vrstu tla, njegovu geologiju i nagib, kroz mikrointervencije na farmama moguće je usporiti protok vode kako bi se ona više infiltrirala", rekao je Trentini. "Na primjer, samo minimalna obrada tla i uporaba metode pokrovnih usjeva pomažu tlu da ima veću sposobnost zadržavanja vode."

"Ove i druge vrlo učinkovite mjere predstavljene su na platformi Prirodne mjere za zadržavanje vode (NWRM) koju je izradilo Glavno direktorijat Europske komisije za okoliš," dodao je.

Mjere predložene u strategiji su višefunkcionalne, uključujući međusjetvu, sadnju zelenog pokrivača, rano sjetvo, malčiranje i tradicionalno terasasto oblikovanje tla, između ostalog, a sve s ciljem zaštite i upravljanja vodnim resursima te rješavanja izazova povezanih s vodom kako bi se postigli i održali zdravi ekosustavi, uz istovremeno pružanje brojnih koristi.

"Poznajemo nekoliko talijanskih poljoprivrednika koji se bave uzgojem maslina na strmim padinama, a koji već primjenjuju ove mjere radeći na sposobnosti tla da zadržava više vode", rekao je Trentini. "Nasuprot tome, drugim tvrtkama nije stalo te uzgajaju neodržive usjeve uvezene u područja koja doživljavaju vodnu krizu."

"Ti su aspekti često povezani. Stoga je prioritet preispitati koje usjeve vrijedi poticati, dajući prednost onima koji zahtijevaju manje vode, kao i određenim sortama, načinima uzgoja i radnjama na terenu", dodao je. "Sve je to ključno jer naša tla postaju disfunkcionalna, podložna pustarenju, manje sposobna zadržati vodu i hranjive tvari te imaju niži proizvodni kapacitet."

Podaci Talijanskog instituta za zaštitu okoliša i istraživanje (ISPRA) pokazuju da je 70 posto tala u EU-u degradirano, a 28 posto Italije pokazuje znakove pustarenja.

ISPRA upozorava da je proces degradacije, koji je neraskidivo povezan s gubitkom bioraznolikosti i posljedicama klimatskih promjena, složen fenomen na koji utječu mnogi međusobno povezani čimbenici.

To uključuje smanjenje ili gubitak biološkog i ekonomskog proizvodnog kapaciteta resursa tla – jednog od najhitnijih okolišnih problema i globalnog izazova koji pogađa sve putem nesigurnosti opskrbe hranom, rastućih cijena hrane te gubitka bioraznolikosti i usluga ekosustava.

"S obzirom na trenutnu situaciju, pozivamo na usvajanje mjera usmjerenih na povećanje ekološke funkcionalnosti poljoprivrednih područja, što znači poboljšanje njihove sposobnosti zadržavanja i propuštanja oborinskih voda te sprječavanje degradacije tla", rekao je Trentini.

Istraživači CIRF-a također uzimaju u obzir urbano okruženje i učinkovitu upotrebu vodovodnih mreža kako bi upotpunili okvir.

Najnovije izvješće Talijanskog nacionalnog statističkog instituta (ISTAT) o talijanskom vodnom sustavu pokazalo je da više od polovice talijanskih općina (57,3 posto) ima ukupne gubitke vode jednake ili veće od 35 posto volumena ubačenog u mrežu. U tom kontekstu, prioritet bi trebala biti redukcija gubitaka u mreži.

"Trenutačno javna rasprava u Italiji gotovo isključivo obuhvaća rješenje za rješavanje vodne krize, a to je izgradnja novih umjetnih rezervoara", rekao je Trentini. "Međutim, vraćajući se na prethodno spomenutu hijerarhiju problema, rezervoari se nalaze tek na kraju i trebali bi se razmatrati ne isključivo, već zajedno s mnogim drugim tehnološkim ili agronomskim rješenjima."

"Stoga savjetujemo protiv izgradnje novih brana duž rijeka, dok smo otvoreniji za male rezervoare na padinama namijenjene prikupljanju površinskih otjecanja, iako ni oni nisu bez kritičnih problema", dodao je.

Istraživači CIRF-a napominju da rezervoari mogu dodatno uzrokovati eroziju tla i promjenu režima protoka vode i sedimenta, što se već događa s postojećim rezervoarima.

Uočili su da su brane u Europi trenutačno najznačajniji čimbenik pritiska na najmanje 30 posto vodnih tijela i uzrok neostvarivanja dobrog ekološkog stanja u najmanje 20 posto slučajeva.

Istraživači su naveli da, među ostalim problemima, rezervoari raspršuju veliku količinu vode isparavanjem (talijanski prosjek iznosi najmanje 10.000 kubičnih metara godišnje po hektaru površine vodnog tijela, a ta je količina veća na jugu i kod manjih rezervoara).

Štoviše, njihova voda može doseći visoke temperature, uzrokujući anoksične uvjete, cvjetanje algi i razvoj cijanotoksina, jednog od najvažnijih novih problema diljem svijeta. Svi su to čimbenici koji ugrožavaju uporabu tih voda.

"Najbolje mjesto za pohranu vode su vodonosnici", rekao je Trentini. "Danas je moguće primijeniti strategije upravljanog ponovnog punjenja vodonosnika (MAR) koje donose brojne prednosti izvan same pohrane."

"Između ostalog, visoki vodonosnici podržavaju brojna neophodna vlažna staništa, lentička i lotička staništa; polako otpuštaju vodu u hidrografsku mrežu, podržavajući niske protoke; i suprotstavljaju prodoru slane prevlake", dodao je.

"MAR sustavi koštaju u prosjeku 1,50 € po kubičnom metru godišnjeg kapaciteta infiltracije, dok za rezervoare troškovi mogu doseći 5 do 6 € po kubičnom metru volumena", nastavio je Trentini. "Sustavi kontroliranog punjenja zauzimaju mnogo manje zemljišta i, osim toga, lakše je pronaći prikladne lokacije za njih."

Konačno, još jedno područje koje CIRF razmatra je ponovna uporaba otpadnih voda za navodnjavanje. Prema Europskom istraživačkom centru (JRC) Europske komisije, otprilike polovica talijanske potražnje za navodnjavanjem u poljoprivredi mogla bi se zadovoljiti ovim izvorom.

Talijansko zakonodavstvo bilo je restriktivno po tom pitanju, ali nova Uredba EU-a 741/2020, koja je nedavno stupila na snagu, otvara vrata za ovu upotrebu.

"Zaključno, jasno je da ćemo se sve više morati naučiti živjeti s dvjema krajnostima dugotrajnih suša i intenzivnih padalina te posljedičnih poplava, s kojima se može nositi samo prirodnije područje i hidrografska mreža", rekao je Trentini.

"Da bismo to postigli, potrebno je uvesti istinski integriranu strategiju prilagodbe, polazeći od sveobuhvatnog plana za regeneraciju i povećanje bioraznolikosti, kako to predlažu trenutačne europske regulatorne strategije i prijedlozi", zaključio je.