Porast turističkih snaga nadogradio grčke mlinove maslinovog ulja

Gotovo 300 od više od 2,500 mlinova za maslinovo ulje u Grčkoj nalazi se u regiji Messinia na jugozapadu kontinentalne Grčke, što je čini najvećom regijom za proizvodnju maslinovog ulja u zemlji. Uglavnom mala obiteljska poduzeća imaju ograničena sredstva u industriji koja je suočena s izazovima. Sad će se morati nositi s najnovijom prijetnjom njihovoj profitabilnosti: turizmom.

Turistička je industrija oduvijek glavni doprinos grčkoj ekonomiji (činila je 18.2 posto BDP-a), ali ništa u zemlji nije nalikovalo na punu cjelinu svjetske klase â € <"Costa Navarino ”, hotelski kompleks s pet zvjezdica u blizini grada Pylos koji pokriva gotovo 600 hektara zemlje i u svojoj mogućnosti može pružiti smještaj za više od 1,000 gostiju.

Ali kako je to povezano sa skromnim plodom masline? Da bi se dobio fin i ukusan sok od masline, koštice maslina obrađuju se pomoću posebnih strojeva. Nakon tzv â € <"trofazna ”metoda obrade, drope se melju da bi se stvorila pasta, a zatim se ta pasta nježno omekša u posebne miješalice kako bi se ulje moglo odvojiti od stanica i koncentrirati te na kraju omekšana pasta proslijedi u centrifugalni stroj, dekanter. U procesu nisu potrebna nikakva dodana kemijska otapala.

Konačni proizvodi su maslinovo ulje, kruti otpad (ili komina) koji dolazi iz zrna masline i tekući crni ostatak koji ostaje od centrifugiranja. Ovaj tekući ostatak sadrži teške organske (ali ne i otrovne) tvari i ima karakterističan neugodan miris. Ostatak se zatim pomiješa s vapnom kako bi se smanjilo njegovo organsko opterećenje i konačno napoji cijevima do potoka i potoka. No potoci i potoci padaju u more i ta crna tvar nije nešto kroz što turisti žele preplivati ​​ili čak osjetiti miris. Bilo je nekoliko prigovora zbog toga oko odmarališta Costa Navarino, upozoravajući turističku industriju.

Sada lokalne vlasti prisiljavaju nekoliko uljara da promijene metodu trofazne prerade u novu dvofaznu preradu, gdje se čvrsti otpad i tekući ostatak pomiješaju i tvore polutekuću pulpu. Ovo je preferirana metoda za većinu drugih velikih proizvođača maslinovog ulja poput Španjolske, ali i ona ima svojih nedostataka: teško je preraditi polutekuću pulpu i potrebne su veće količine energije.

Više ništa ne pada u more, ali nova metoda ima i druge ozbiljne implikacije: mlinice za maslinovo ulje moraju promijeniti ili ažurirati svoju osnovnu opremu i prilagoditi svoje energetske sustave za dvofazni način rada. Također, i kruti otpad trofaznog postupka i polutekuća celuloza dvofaznog postupka prodaju se posebnim rafinerijama koje iz njih mogu vaditi ulje drugog stupnja; no dok čvrsti otpad košta oko 30 eura po toni, celuloza košta tek 3 eura po toni.

Sve u svemu, vlasnici uljara moraju se nositi s ozbiljnim novčanim gubicima u trenutku kada je cijena masovnog ulja u masi dramatično pala u Grčkoj (na približno 2,30 eura po kilogramu). S vremenom i zbog očekivanog brzog turističkog razvoja regije, sve više i više uljara morat će se prebaciti na dvofaznu fazu, što će dovesti do toga da se neki pitaju kako će proizvođači iz Messinije moći zadržati nedostižnu dobit.

• Dekonstrukcija tekućeg otpada biljaka maslinovog ulja nakon nanošenja na zemlju


• Cijene maslinovog ulja od 20. travnja


• Doprinos turizma BDP-u