Porast turizma prisiljava na nadogradnju grčkih mljekova za preradu maslina
Proizvođači maslinovog ulja u Mesiniji prisiljeni su prijeći na dvofazne sustave proizvodnje i prestati odlagati organsku tvar duž poznate obale regije.
Gotovo 300 od više od 2.500 mljekara za maslinovo ulje u Grčkoj nalazi se u regiji Mesinija na jugozapadu kontinentalne Grčke, što je čini najvećom regijom za proizvodnju maslinovog ulja u zemlji. Ta uglavnom mala, obiteljska poduzeća imaju ograničene resurse u industriji punoj izazova. Sada će se morati nositi s najnovijom prijetnjom svojoj profitabilnosti: turizmom.
Turistička industrija oduvijek je bila značajan doprinositelj grčkom gospodarstvu (čini 18,2 posto BDP-a), ali ništa u zemlji nije nalikovalo potpuno razvijenom kompleksu svjetske klase "Costa Navarino", hotelu s pet zvjezdica u blizini grada Pylosa koji se prostire na gotovo 600 hektara zemljišta i može pružiti smještaj za više od 1.000 gostiju u svojoj potpunoj izgradnji.
No kako je to povezano s poniznim plodom masline? Za proizvodnju finog i ukusnog maslinovog soka, plodove masline obrađuje se pomoću posebnih strojeva. Nakon takozvane "trofazne" metode prerade, plodove se melje u pastu, zatim se ta pasta nježno omekšava u posebnim mikserima kako bi se ulje odvojilo od stanica i koncentriralo, a na kraju se omekšana pasta prebacuje u centrifugalni stroj, dekantator. Nigdje u procesu nije potrebno dodavati kemijska otapala.
Konačni proizvodi su maslinovo ulje, čvrsti otpad (ili maslinova gnjecavina) koji potječe od koštice masline i tekući crni talog koji ostaje nakon centrifugiranja. Ovaj tekući talog sadrži teške organske (ali netoksične) tvari i ima karakterističan neugodan miris. Talog se zatim miješa s vapnom kako bi se smanjilo njegovo organsko opterećenje i na kraju se cijevi dovodi do potoka i rijeka. No potoci i rijeke utječu u more, a ta crna tvar nije nešto kroz što turisti žele plivati, niti to uopće mirisati. Zbog toga je oko odmarališta Costa Navarino podneseno nekoliko pritužbi, što je uzbunilo turističku industriju.
Sada lokalne vlasti prisiljavaju nekoliko mljekara da promijene svoju metodu trofazne prerade u novu dvofaznu preradu, pri kojoj se čvrsti otpad i tekući ostatak miješaju kako bi se stvorila polutečna kaša. To je preferirana metoda za većinu drugih velikih proizvođača maslinovog ulja poput Španjolske, ali i ona ima svoje nedostatke: teško je obraditi polutečnu kašu i zahtijeva veće količine energije.
Ništa više ne završava u moru, ali nova metoda ima i druge ozbiljne posljedice: mlina za masline moraju promijeniti ili nadograditi svoju osnovnu opremu i prilagoditi svoje energetske sustave za dvofazni način rada. Također, i čvrsti otpad trofaznog procesa i polutečna pulpa dvofaznog procesa prodaju se posebnim rafinerijama koje iz njih mogu izvući ulje druge klase; no dok čvrsti otpad košta oko 30 eura po toni, pulpa košta svega 3 eura po toni.
Sve u svemu, vlasnici mljekara moraju se nositi s ozbiljnim gubicima novca u vrijeme kada je cijena maslinovog ulja u rasutom stanju u Grčkoj dramatično pala (na otprilike 2,30 eura po kilogramu). S vremenom, i zbog predviđenog brzog turističkog razvoja regije, sve će se više mljekara morati prebaciti na dvofazni sustav, što neke navodi na pitanje kako će proizvođači iz Mesinije uspjeti održati teško ostvarive profite.